jedno smo drugo prodali!

Deset godina je prošlo, svoju dušu sam ostavljala noćima na blogu. U to ime, živjeli! Od djevojčice do žene. Živjeli :)

Žena uvijek vuče jače, i uvijek vuče teret duže. Žena rijetko misli na sebe, oduzme sebi vrijeme, strpljenje, odmor, san, apsolutno sve.. jer vrijeme je da završi studij, vrijeme je da se zaposli, vrijeme je da rodi, vrijeme je da bude kući. Ništa od ovog nije moje vrijeme, osim da sam godinama umorna.. i godinama bježim.. Bježim u unutrašnjost sebe pokušavajući pronaći trun dobra u sebi, da me podsjeti na djevojčicu kakva sam bila, na djetinjstvo i na mirnu luku u majčinom krilu. Kao da sam otrgnuta od jednog dijela zivota, i sve se tako brzo mijenja. Bjezim u samoću. Tu sam svoj na svome. Bježim kasne sate, i samo bih sjedila i gledala kako minute prolaze. Samo bih pila kafu iz svoje šoljicu i pušila cigarete. Samo bih da šutim i da svi oko mene šute. Da nisam centar svijeta svima, i da niko više ne očekuje odgovore od mene, niti rješenje šta treba sada da radimo.. Samo bih da tugujem. Jesam li sretna?
Ne znam jesam li, ali znam još uvijek bježim, ko zna gdje, i ko zna zašto..