Inalcanzable como estrella.

Svi koji poznaju nas, znaju kolika je to ljubav bila prije četiri godine, ali i koliko ljubavi ima među nama i sada.
Nerazdvojenost i beskonačnost. To smo mi.
Toliko teških trenutaka među nama od kojih neki bole još uvijek, ali bole i mene i njega, jer nam je bol zajednička ali dijelimo je pa je nekako lakše.

Jedno drugo guramo da ne padne, borimo se držeći se za ruke, i sanjamo zagrljeni svaku noć.
Ono što sam primijetila jeste da zadnjih dana ne znam kako biti u kući bez njega, što je apsolutno nedopustivo, bar ne za mene koja uvijek sebe zaokupira ili poslom, ili studiranjem, ili volontiranjem. I tada shvatih.. ljubav je neobjašnjena ali prisutna svaki minut, svaki trenutak, i u svakoj pori moga tijela.

Vjenčali smo se prije nego sam krenula na prvu godinu fakulteta, a uskoro završavam treću. I isčekujemo treću godišnjicu. Ponosna na sve godine naše, prošle i buduće.

Tri sedmice do kraja akademske godine, elem meni traju kao tri godine. Imam tonu obaveza i ništa ne stižem ali doslovno.
Jutros ustala u 6 ujutro, da bih stigla sve. Popijem kafu s njim, ispratim ga na posao, majstori stigli, ja u jendoj ruci ispijam kafu, drugom kupim račune, ostavljam kafu, obuvam patike, drugom rukom spremam pare.. Žurim, skontam da sam zaboravila mobitel, trebam što prije stići kupiti nešto i njima da imaju, platiti račune, stići na autobus.. i zakasnih naravno, odjendom kao da su svi bas danas odlucili placati racune, obavaljati poslove koje i ja trebam.

Imam do srijede tri projekta uraditi, ok, mislim stići ću, i možda bih da nije ovog muža puža koji mora da provjeri neki soccermenadžer, pa rezultate, pa ovo, pa ono..
Ok, sad već ne stignem, osim ako noćas ne ostanem do ujutro da kuckam, ali neću jer nisam noćni tip, nekad sam bila, više ne.

I tako, dva mjeseca ne znam kako su prošla, sve nešto trčim da stignem, i na kraju pola ne stignem i tako iz dana u dan..

Uf još nisam ni isplanirala volonterske sate za ovaj mjesec, a treba ih odraditi deset..

Ok, hjustone we have a problem :(