ispovijesti no1
Dijete sam šehida. Rođena sam u Tuzli, jer je majka prošla kroz Srebrenicu sa stomakom do zuba.
Majka je živjela sa mnom 8 godina. A onda se udala.
Život sam proživjela sa nenom. Hranila me, odgajala i školovala.
Ono što je intereantno i što će ostaviti traga na meni jeste da sam odrasla u tradiocionalnoj porodici, gdje se žene nisu školovale i udavale su se jako rano i odmah rađale djecu.
Ruku na dušu, nena je uložila sve u moje obrazovanje. Bez štednje, bez usprezanja.
Vjerovatno zbog principa i tradicionalnosti u 19-toj godini govorim DA, čovjeku u koga sam ludo zaljubljena. Bez razmišljanja, bez vaganja prednosti i mana, spremna na sve. Jer sam mislila da trebam biti kao i žene koje su me odgojile. Nakon udaje, upisujem se na fax. Počinjem volontirati. Počinjem raditi sve vrste poslova.
Međutim, još uvijek se ne odlučujem da rađam, što će se pokazati glavni razlog zbog kojeg gubim društvo koje se odlučilo odmah ostvariti kao majke. Počinje omalovažavanje i umanjivanje vrijednosti mog braka od njihovog.
Naš brak nije baš brak, jer peta godina teče a mi još nismo roditelji. Koliko god sam se nadala da ću pronaći nešto u ovoj državi zbog koje nikad nisam imala priliku odrasti u funkcionalnoj porodici, danas shvatam da ne mogu. I zato stpljivo čekam, da jave da je viza gotova.
Da se udaljim od ovakvih primitivnih ljudi, shvatanja i razmišljanja. Znam zašto i zbog čega idem, jer nemam tamo nekog amidzu, niti roditelje koji će da me uhljebe, koji će da mi kupe.
I baš spoznaja da ću sama da zaradim, i kupim sebi stan trenutno me čini ispunjenom.
U životu sam imala drugačije planove, selidba nije bila dio tog plana, kupovina stana nije bio dio plana, i od tada više i ne planiram.
